Lokalni Apatrid Ide u Poštu

Male observacije svakodnevnog života

(quick intro here: I want to practice my writing in BHMS so I am starting this thing where I publish a newsletter in Croatian once a month. It should be a separate section so if that is of no interest to you, you can unsubscribe to this section which is called Na Jugu Ništa Novo, and still stay subscribed to the main newspaper. Or vice versa)

Kad stignemo ispred vrata pošte, naravno da je Robert zaboravio nešto.

Ovaj put kažem Robert, ali da bi esej zadržao privid iskrenosti, moram priznati da to “Robert” je ovdje puka slučajnost, jer i ja i on kao da nismo sposobni izaći iz kuće a da ne zaboravimo nešto. Dok sam živjela sama, na trećem katu jedne zagrebačke zgrade, šalila sam se da moja dnevna vježba je bila povratak gore-dolje kada bi izašla i tek tada skužila da sam nešto zaboravila - novčanik, kišobran, vreće za kupovinu.

Ovaj put je to bio Robertov mobitel, u kome je zapisana adresa gdje treba poslati paket Post-Expressom. On najčešće zaboravlja mobitel, a ja skoro pa nikada, što kaže nešto o našim razlikama.

Kada dođemo na red u pošti, stojimo ispred rasčupane žene koja vrlo očito bi trebala već biti u mirovinu. Robert joj pokušava objasniti zašto smo došli, ali žena ništa ne registrira dokle ne polako, polako posloži papiriće na neurednoj radnoj površini u organizacionom stilu koji je samo njoj poznat.

Kada se napokon odluči baviti nama, skužimo da i dosta slabo čuje.

“Ime pošaljioca je Robert Kasumović…”

“Kamić.”

Ne, Kasumović.

“Kasumi?”

“KASUMOVIĆ!”

“Ima primalaca je Duška…”

“Duda.”

“Duška.”

“Dušan?”

“DUŠKA!”

Odustajemo i predajemo baki telefon da sama čita. Kuca brzinom koliko može. Zanima me zašto ova žena sjedi pred nama. Da li zbog ekonomskih razloga ne može otići u penziju? Da li je jedna od onih jadnica koja tek juri uslov za penziju, nema godine ili godine radnog staža, nije imala radnog staža jer zaposlila se pa zatrudnila pa opet zatrudnila pa valjalo očuvati djecu pa unuke i sad u stare dane mora da se nekako nadoknadi ta praznina u CV-u i u doprinosima? Ili je jedna od onih osoba koja odbija da idu u penziju, čak i kad sve njihove kolege potajno mole Boga da napokon odu. Podsjeća me na jednog profesora na mom faksu za koju apokrifna priča glasi da su njegove kolege iz departmana toliko isčekivali njegovu mirovinu da su kao pasivno agresivnu gestu u godini kada je stekao staž za penziju mu napravili oproštajnu žurku. On je došao, zdušno se napio, i izjavio da su oni toliko divni da eto ne planira nikada otići u mirovinu, i još uvijek je tamo.

U međuvremenu, pojavi se jedan stariji par. Zaobiđu cijeli red koji se već stvorio iza nas i dođu direktno na šalter. On se nagne meni odmah pored lakta. Primjetila sam da stariji ljudi u Srbiji ne poznaju baš umeće čekanje u redovima. Obično imaju naviku da stoje toliko blizu osobe koja je ispred njih da imam osjećaj da bi mi mogli napraviti pregled prostate, iako ja dotični organ ni nemam. Mozgam objašnjenja za takvo ponašanje. Huntingtonovsko objašnjenje je da je Srbija ipak drugačija civilizacija od moje, te da tu ne postoji svijest čekanje u redovima. Iako priznajem da sam takvo ponašanje primjetila i u Hrvatskoj. Pop psihološka interpretacija, okrenuta prema meni, bi možda glasila da bake i deke u Hrvatskoj isto ne znaju kako čekati u red, samo što ja to nisam toliko primjetila, zato jer uvijek ti teže padaju stvari kada nisi kući.

Meni ipak najdraže objašnjenje jeste to da naši stariji ljudi, generalno na Balkanu, su toliko preplašeni raznoraznim prevrtima koji su im se desili u životu da oni samo čekaju da u svakoj životnoj situaciji ih netko zezne. Naš stariji čovjek ima nizak stepen povjerenja prema svim drugim ljudima (ali predsjedniku, spikeru sa omiljenog dnevnika, i Bogu i njegovim predstavnicima slijepo vjeruje). Ostali ljudi, pogotovo mladi, su tu samo da ih prevare te je njegova misija da tebe zezne prije nego što ti zezneš njega. Stoji blizu u redu da ne bi netko došao prije njega, i da iskoristi trenutak tvoje nepažnje, sporost vađenja novčanika, gutanje pljuvačke prije nego što postaviš pitanje, da upadne u red jer ima samo jednu stvar za pitati, samo jednu stvar za kupiti, žuri mu se, žuri mu se, smrt ga čeka.

Čovjek iza mene u tzv. redu stoji sve bliže i bliže meni. Stenje i dahće, i svađa se sa bakom koja je s njim glasom koji je jedva razgovjetan. Okrenem glavu i kad pomirišem njegov zadah, skužim da za ovu situaciju bar postoji nekakvo objašnjenje - lik je mortus pijan u 10 ujutro.

Gledam ovu ljudsku tragediju, Dostojevski 21. stoljeća sad malo bliže, jer ako mi se naginješ na rame, uzimam sebi pravo da te gledam. Oni su nedefinirano stari - ona bi mu mogla biti ili majka ili žena, on izgleda nešto mlađe od nje ali to ne znači ništa jer je on mogao od života ostarjeti, a od nemara i neodgovornosti ostati mlađi od nje. On je u nekakvoj sivoj odjeći, jezik mu izlazi iz usta, dahće kroz nos kao bik, ljut što je primio nešto što mora pokupiti iz pošte (poziv za sud - ne smatram to diranje u nečiju privatnost kada dotični meni gura papir pod nos). Ona je stara dama, sređena, kratka kovrčava frizura nedefinirano sivo-kremaste boje. Mogu je vidjeti kako pažljivo stavlja vitlere svake subote kako moja nona, da bi bila fina za nedelju. Moli ga i nervira se na njega da ide sjesti dok ona čeka red, on je odgurava i mumlja nešto, mislim da je psuje.

Frka se toliko digla da i naša službenica, vjerna sljedbenica poštanske procedure, podigne glavu i pita što se događa. “Ma moramo ovdje čekati, vidite ga u kakvom je stanju, ne može ni na noge stajati,” kaže baka. Njene riječi su dvosmislene. Trudi se da ne vidimo što se događa. Ponavlja par puta kako mu nije dobro, sleže ramenima, pokušava ukazati da je bolestan. Ali u njenom glasu čujem i notu ljutnje. Razmišljam si koliko puta se to desilo - u pošti, u prodavnici, kod lekara, na sudu, da ona njega dotetura do mjesta, ona za njega odgovara, ona pokušava sebi pokriti bar minimum dostojanstva da ne vide baš svi tu njenu sramotu.

---

Najdepresivnija knjiga koju sam pročitala prošle godine bila je Dragi Moj Petroviću. Sjećam se da je Danojlić bio jedan od srpskih pisaca i intelektualaca koji je zdušno podržao Miloševića (nikad ne pitaj srpskog pisca što je radio 90e), zbog čega su se mnogi ljudi čudili jer se ne preklapa da netko tko je toliko pronicljivo opisao svoju državu bi mogao da padne na najgluplje laži o njoj. Ali ljudi su licemjeri i lažljivci. Samo tražimo koja laž je najbolja, da nam najlakše prođe dan.

Drugi razlog zašto je knjiga depresivna je to što je napisana prije više od 40 godina, a sve što sam pročitala u njoj vidim u svojoj svakodnevici. Lako je pročitati pomalu ogorčenost Mihajla Putnika na srBstvo oko sebe i misliti da su Srbi očajan narod, ali u svim državama gdje sam ja živjela su postojale babe zrele za prisilno penzioniranje na šalteru i nekakav jadan lik koji je mortus pijan odmah ujutro. Samo u modernijim, digitaliziranim državama, gdje možeš isprintati svoju naljepnicu za poštu kod kuće i ostaviti je u kutiju i netko će je poslati i sve je gotovo, ne moraš se sresti sa jadnicima iz tvog društva. Kod nas moraš. Kod nas ne možeš izbjeći da kad izađeš iz kuće, a morati ćeš izaći, sretneš točno ove ljude koje je tvoje društvo ostavilo negdje na cijedilu.