Godinu Dana Života Jedne Srpske Snajke
I wrote this essay for a competition and it wound up not being chosen so I'm throwing it on here. Apologies to my English-speaking readers, I might translate it at some point.
Srpsku novu godinu 2023. dočekam u Pirotu na trgu, na koncertu Nevernih Beba. Ovo mi je prvi put da čujem i za srpsku novu godinu i za Neverne Bebe.
Mislim da svi graničari na graničnom prelazu Bajakovo poznaju mene i mog zaručnika, jer stalno putujemo. Ponekad odvojeno, ponekad zajedno. Relacija Zagreb-Niš. Nikad nisam više putovala nego u ovoj godini, ali se osjećam kao da stojim u mjestu.
U jednom trenu ogromne frustracije, kažem mom zaručniku da su mi srpski gradići najružniji na Balkanu, jer hrvatski imaju Mediteranski šarm, bosanski imaju čaršije ostale od Turaka, a srpski ništa. Mislim da to više kaže nešto ružno o meni nego o Srbiji. A i ljepota nije baš neki argument kad je u pitanju gdje želiš živjeti.
U veljači odlazim u Beograd prvi put, iako u Srbiji dolazim redovno više od pola godine. Dolazila sam s ciljem, da održim vezu unatoč brojne kilometre i jedne granice, a ne tek radi razonode.
Malo je i iz inata. Odavno mi je smetalo kompleks Zagrepčana prema Beogradu, kompleks koji istovremeno ima manjak vrednosti i orijentalizma. U alternativnim krugovima u Zagrebu vlada neki filosrbizam, valjda da bi se kompenziralo za nacionalizam ostatak hrvatskog društva. Ali čak i taj filosrbizam se odnosi samo na Novi Sad i Beograd, jer ostatak Srbije nije ni vrijedno spomena. I još uvijek vlada neki superiorni pristup - često čujem zagrebački alternativci kako kukaju što je noćni život toliko bolji u Beogradu, pa onda u istom dahu kaže kako imje seksi da je Beograd toliko neuredan i divlji, da je promet divlji, kao i srpski muškarci.
Ja baš ne bih istovjetila mog muškarca sa debilčinu koji vozi BMW bez da pali žmigavce.
Plus, ja sam Niška snajka prvo, pa tek onda srpska. Umotala sam se u južnjački inat. Smiješno mi je svaki put kada se hvalim da sam bila u Nišu, Pirotu, Požarevcu, čak i u Beloj Palanci, prije nego u Beograd, pa gledam kako se zagrebački (i beogradski) snobovi zgražavaju.
No ipak, znatiželja je jača, i imam potrebu za veliki grad, pa se uputimo ka Beogradu jednu subotu u veljači.
Sišli smo na Autokomandu. Prvo što vidim od Beograda (osim autobuske stanice) je sivilo i beton nadvožnjaka i prolaza ispod autoputa.
Nije pretjerano lijepo, a malo i smrdi. Ne kažem to da vrijeđam Beograd, jer grad mi se zbog toga odmah i dopada. Iako sam provela zadnjih par godina u Zagrebu, rodila sam se i odrasla u New Yorku, u četvrti koja izgleda kao predgradska američka idila na prvi pogled, ali koja je okružena sa čak tri autoputa. Kao dijete šetnje su mi bile ograničene nadvožnjacima i podvožnjacima. Nedostajao mi je grad koji je prevelik da bi ga bilo briga da li je lijep.
Glupo je romantizirati prljave nadvožnjake, ali glupo ih je i odpisati iako su nužan dio infrastructure jednog velikog grada, ili još gore, ne spomenuti u putopis i praviti se da ne postoje.
Idemo u Kuću Cveća i Muzej Jugoslavije. Prolazimo pokraj Partizanovog stadiona, što barem sad djeluje ironično.
Ostali gosti u muzeju su većinom stranci, mi smo među retkim “domaći.” Puše hladan vjetar i prelijeću pahuljice, ali ne one divne, mekane i debele, nego one sitne od kojih bole oči kad ti se ubodu u lice. Tu počinje moj neslavan trend koji me prati ostatak godine da uviijek potrefim doći u Beogradu kada je vrijeme grozno. Poziram pored Titovog kipa.
Zadržimo se u muzeju duže nego što smo planirali. Kao svaki dobri ljevičari sa ovog prostora, blago smo Jugonostalgični. Ja malo više, Robert malo manje. I bez tog ideološkog podznaka postavka je zanimljiva. Funkcionira malo kao antropološki muzej jer ima poklone koje je Tito primio iz cijelog svijeta. U dijelu gdje su pokloni i pisma koje je Tito dobio od radnika iz Jugoslavije, blago uskliknem svaki put kad vidim da je netko bio iz Istre, kao i moji roditelji. Dok čitam postavku o predratnim uslovima rada u Borskom rudniku, razmišljam o svojoj obitelji. Nekoliko generacije su radile u rudniku u Raši, sigurno ne u mnogo boljim uslovima.
Muzej po meni ne idealizira previše Jugoslaviju, ima i djelove koji govore o ekonomskoj krizi osamdesetih. Robert i ja padnemo u depresiju kad dođemo do zadnjeg djela o izborima devedesetih, kad skužimo da su svi ljudi sa tadašnjih izbora isti koji vode naše zemlje sad, osim onih koji su umrli.
Površno posjetimo Titov grob, skoro se spotaknem preko jadne Jovanke, pa se uputimo prema hramu Svetog Save. Obišla sam mnogo crkvi u svoje vrijeme, uključujući i Vatikan, ali nekako hram mi djeluje najviše impozantno. Možda zato jer za razliku od katoličkih crkvi, nema klupe, stolice, ni malene kapelice sa strane što odvraćaju pažnju od centralnog naosa. Samo ogroman prostor koji djeluje još veći zbog svoje praznine, kao da sam se izgubila u jedno veliko šareno nebo. Gledam živopisne mozaike i iznenadim se kad naletim na jedan posvećen patrijarhu Irineju, koji je umro prije svega par godina. Nekako sam naviknuta da se crkvena umjetnost radila “nekad,” a ne da je to živa umjetnost koja se još uvijek radi (manje mi je iznenađenje da se veličaju crkveni oci koji to možda i nisu zaslužili, to radimo i mi katolici).
Spustimo se do Slavije i jedemo u dosta jeftinom indijskom restoranu. Dolazimo iz Niša, nema smisla u Beogradu otići u srpskoj kafani, a želim iskoristiti priliku da jedem hranu koja je manje dostupna na jugu.
Šetamo se kroz centar, do Knez Mihajlove i Kalemengdana, nalazimo se sa Robertovim prijateljem. Došli smo napokon do srži Beograda, a ja vrlo malo toga zapravo upijam. Da li zbog hladnoće ili zbog umora ili zbog toga što je pao mrak. Dan danas ne mogu navigirati Beogradom, ali nekako se osjećam one večeri kao da sam kući. Zagreb je sladak ali treba mi povremeni odlazak u velegrad da napunim baterije.
Žalim malo za Beogradom iako ne želim to reći ljudima iz Zagreba koje sam ismijavala. Još tri puta ove godine ću otići u Beograd, ali uvijek u žurbi. Idem na neki skup ili hvatam bus. Beograd mi ostane ideja, a ne grad. Frustrirajući pojam koji ne mogu dohvatiti iako je samo par sati sjevernije od mene, skupina slike i utisaka umjesto grada gdje bih barem malo trebala znati navigirati.
U povratku idemo busem. Ja sam zaboravila osnovno pravilo putovanjem Niš-Ekspresom i nisam se obukla slojevito, a vozači su odalamili grijanje i psuju grupu dječaka koji ih mole da ga smanje prije nego što nekome pozli.
Vikend poslije toga idemo u Novi Sad, ili jedino mjesto u Srbiji pored Beograda za koje zagrepčani znaju. U Hrvatsku vlada percepcija da je Vojvodina najrprogresivnija i najnaprednija regija Srbije. Naši prijatelji u Novom Sadu nam pričaju drugačiju priču, o relativizacije Novosadske racije, o marginalizaciji antifašizma i progresivnih politika, o divljanjem kapitalizma i mafijaškog klijentelizma. Moguće da su Zagrepčani pomislili da je Novi Sad napredniji čisto jer je sličan njima.
Lijep je grad. Divan je centar, divan je Petrovaradin. Nemam što da kažem što nije neko bolje prije mene, jer sama ljepota ne čini se dovoljna za zanimljiv putopis.
Jutro poslije, idemo u Suboticu. Godinama mi je san da odem u Suboticu i vidim njihove čuvene Secesijske zgrade, napravljene u mom najdražem arhitektonskom stilu. Čim uđemo u centar grada, oduševljena sam. Na sve strane pršte boje i šare, dekorirane fasade. Kod Secesije najviše volim taj element iznenađenja. Gledaš u zgradu i onda skužiš da zapravo kamena sova gleda u tebe, ili da mozaik predstavlja paunov rep.
Subotica je puna iznenađenja. Kazalište je zatvoreno, ali mi ipak pogledamo program izložen ispred, pa se iznenadimo koliko je bogat za tako mali grad. Idemo na tržnicu koja je prepuna. Ima ne samo voća i povrća iako smo u sred zime, nego i sirevi, meso, pekare sa kruhom i bogatom ponudom peciva i slatkiša. Ima i prodavnica sa gotovom hranom, kobasice i corn dogovi za grickanje dok kupuješ. Na tržnici tek osjećam da sam u Vojvodini i da je to regija koja je jednom hranila cijelu državu.
Svuda me prati osjećaj da je ovo grad koji se suštinski smanjio, iako fizički je ostao iste veličine. Ogromna željeznička stanica ima samo tri polaska dnevno. Masivna sinagoga stoji, ali je većina židovske zajednice ubijeno u logorima. Šarene fasade koje su sagradili imućni trgovci, u gradu odakle masovno odlaze mladi u potrazi za poslom. U autobusu za kući zadovoljavam svoju lošu naviku i presluškujem razgovor jedne lokalne djevojke s dve gospođe koje su došle na turistički obilazak. Cura kaže da su njeni Srbi, ali ona ide u mađarsku školu i da mnogi tako rade jer je onda lakše zbrisati.
Ožujak. Idemo u Đavolju Varoš. Mnogo putujemo na početku godine. Dosta boravimo po Srbiji da Robertu ne isteču slobodni dani u Schengen zoni, oboje radimo od kuće i bježimo od rješavanja naših dugoročnih planova za budućnost.
Đavolja Varoš nije loše mjesto za bijeg. Želim tamo ići nakon što smo gledali neku televizijsku emisiju o putovanjima Henry Cole-a motorom kroz Balkan. Spuštamo se na dolje, dva sata po vijugavom cestom. Stanemo vrlo kratko u Kuršumliji i meni se desi nešto što do sad nije u Srbiji - kupujem loš pekarski proizvod, pirošku čiji ostatak ne želi ni Robertov pas. Vozimo se kroz jugozapad Srbije. Ovo je planinski kraj koji djeluje pusto. Poslije Kuršumlije i njene banje, vidi se da investicija nije bilo.
Skrećemo za Đavolju Varoš. Put postane jedva prohodan i pun rupa. U selu taman ispred parka spazim svinju kako pase na groblju. Kažem staru Balkansku poslovicu, “u jebote ovo je kao iz Kusturicinog filma.”
Stižemo do prirodnog spomenika. Nema mnogo ljudi jer nije sezona pa kafići, WC, čak i kiosk za naplaćivanje ulaznica ne rade. U parkingu lokalne ženice imaju nekoliko štandova sa suvenirima, suštinski iste kao svugde kod nas - lokalni proizvodi, nacionalistički kič i nekakav preparat za kog tvrde da je afrodizijak.
Uđemo u park. Po legendi, mjesto je nastalo nakon što je đavao očarao lokalno selo da svi zaborave na rodbinske veze. Selo odluči da pravi svadbu između brata i sestre. Lokalna vila pokušava to spriječiti, no uzalud. Onda se ona moli Bogu koji pretvara svatove u kamene stupove taman prije nego se gnjusni čin ostvario.
Ovaj fenomen je zapravo stvoren erozijom. Kroz godine, voda i vjetar su erodirali kamen i ostavili čudesne stubove. Priroda djeluje sporije nego vilina molitva, ali s ne manje dramatičnim rezultatima. Gazimo kroz blago blatnjav crveni put. Pored puta teče malena rijeka, a na drugu obalu se naziru okna starih rudnika. Umočim prst u vodu male lokvice da je kušam i naravno ona je gorka i metalna.
Put skreće iza ugla, i odjednom se naziru ispred nas dramatični stubovi koje smo došli vidjeti. Dugi stubovi vire u zrak, dok veliko kamenje nespretno balansira na špicaste vrhove. Hladan je dan, ali vedar. Crveni kamen žarko se ističe naspram plavog neba. Penjemo se na razne platofrme da dođemo bliže. Znam da ljeti vjerojatno izgleda drugačije, kada dođu ekskurzije, ali za sad ovo izgleda kao skriveni kutak.
Robi je doneo svoj GoPro, pa se pravimo da smo putni vloggeri. Montirani video još uvijek živi na njegovom laptopu, možda nekad tu ideju i pokrenemo. Ne bi išli na egzotična mjesta, ali po regiji smo oduvijek mnogo putovali, dobrim dijelom jer moramo da bismo se vidjeli, ali i dobrim dijelom jer nam se zaista sviđa ovdje u Jugoslaviji. Pored svih frustracija ima i lijepih stvari. Ipak smo mi dvoje ljudi koji su imali prilike da zbrišu u inozemstvo, ali nismo do sad.
Preselim se u Srbiji jednog burnog proljeća. Ubrzo nakon selidbe pratim Roberta na poslovni put u Požarevac. Blago kasnimo. Zove nas njegov kolega no umjesto da je Dejan sretan što smo taman stigli na izlaz iz autoputa, Deki je užasnut. “Ne, trebali ste izaći ranije, zbog poljoprivrednika!”
Putujemo u istočnu Srbiju taman za vrijeme majskih poljoprivrednih protesta. Policija nas preusmerava na zaobilaznicu mnogo prije blokade. Vidim ostatke glavne blokade tek uvečer, kada se vraćamo i poljoprivrednici su parkirani pored ceste. Neki spavaju u svojim traktorima. Došli su s udaljenih sela a nije mala stvar vratiti se tamo u sporom traktoru. Kakav gnjev može da paralizira cijeli jedan krak države - i očaj.
Poljoprivrednici su zaobilaznicu isto blokirali. Ne daju se tako lako zeznuti. Policja regulira promet. Vozimo kroz sela koja bi u Istri mogli biti gradići. Nakon pustoši mog kraja, čudno mi je koliko su srpska sela velika i još uvijek nekako živa. Prostiru se polja iza njih, polja odakle je protekla ova muka. Ima velikih kuća. Robert mi kaže da je ovo i gastarbajterski kraj.
Put je preuzak za ovoliko prometa i vozimo mic po mic. Ima nekoliko kamiona ispred nas koji poskakuju po rupama i jedva se mimoilaze. Stanemo nekoliko puta. Jednom se kolona zaustavi punih 45 minuta, niti se miče naša strana, niti vidimo automobile sa suprotne strane. Izađemo iz auta. Pustamo Judas Priest. Ispred nas neki lokalac kaže, “drago mi je da ljudi moraju proći ovim putem pa će vidjeti koliko je naš put grozan.”
Dejan nas zove 5-6 puta, no ni njegova nervoza ne može požuriti situaciju. Stižemo u Požarevac dva sata nakon što smo sišli s autoputa. Radionica je gotova, a Deki je već krenuo za Beograd - obilaznicom. Čeka nas samo par ljudi iz lokalne ekipe, i ostaci cateringa, čisto da ne ispadne da smo putovali bez veze.
Odlučili smo da prošetamo malo Požarevcom dok se rasčisti haos na putu za kući. Siđemo do centra. Prođemo pored nekog spomenika nekoj važnoj osobi. Sa mojim neznanjem srpske povijesti, to je samo neki lik na konju. Centar je malen, ali sladak. Zatvorili su jednu ulicu samo za pješake, ali rano je, pa se za sada samo neka djeca tamo igraju.
U Požarevcu moram revidirati svoje mišljenje o srpskim gradovima. Sve u centru je iz vremena Jugoslavije. Zgrade zaštitnički se protežu iznad ulice i trgova. Samo za lijeno oko je sav ovaj beton jednoličan, jer na svakoj zgradi ima nešto - zanimljiv oblik prozora ili dramatična geometrijska fasada. Lako je graditi lijepe stvari namenjeno malim brojem ljudi, ali zahtevnije je kad se gradi za masu.
U povratku svratimo do parka pored kulturnog centra gdje smo parkirali. Mislimo da ćemo otići u brzu šetnju, ali shvatimo da je to jedan ogromni partizanski spomen-park. Ne uspemo sve videti jer brzo pada mrak, ali nešto se prošetamo, do ogromnog spomenika sa crvenim cvećem posađenim ispred, kao redovi krvavih glava. Gazimo kroz blato do drugog spomenika koji ima impozantnu ploču sa isklesanim scenama stradanja.
Kao netko tko je došao iz Hrvatske, uvijek mi je čudno obilaziti partizanske spomenike u Srbiji. Obično su samo napušteni, nisu izšarani kukastim krstovima, porušeni, ili potpuno srušeni. Ljudi šetaju normalno, kao da je običan park, ne obaziru se na spomenike. Ulični džukci jure po parku. Jedan mladi par se vaćari ispod drveća, odmah pored kosturnice Crvene Armije. Jedan od pasa sjedi ispred njih i maše repom, uzalud čekajući komadić hrane ili da ga netko pomazi.
Jun, jedan vrlo kišni jun. Idem u Bor, opet povodom Robertovog posla.
Spominjem ga mnogo u ovom putopisu, toliko da bi mogao biti Robertopis. Ali tako je kada ti jedna osoba toliko obileži shvaćanje jednog mjesta. Zbog njega sam i došla ovdje, pa naravno da je moje shvaćanje Srbije krenulo kroz njegove oči. On je nadri prirodna figura u svom Nišu i okolini. Ne možemo ići nigdje a da ga netko ne pozdravi, čak ni na planinarenje. Ne možemo proći nijedno selo, ni mjesto a da on nije tamo već bio ili ima neku aktivističku priču odatle. Uvek sam bila ljubomorna na ljude koji su toliko vezani za jedno mjesto, da im se životne priče isprepleću sa ulicama. Ja nisam nikad nigdje pripadala skroz.
Idemo do Bora busem. Do Knjaževca se penjemo preko Tresibabe i javlja se moj stari dušmanin, mučnina u vozilu. Sjećam se kad sam pisala jedan esej o Niškoj Banji, urednica, inače srpkinja iz Hrvatske, mi je ostavila komentar da naglasim teren jer pretpostavlja da je Srbija ravna zemlja. Razmišljam se kako mi iz Hrvatske, nema veze kog etniciteta, malo znamo o Srbiji, pogtoovo onaj dio južnije od Beograda. Ne znamo kako izgleda Srbija, kako žive ljudi, samo imamo tu neku predpostavku da je to gore od nas.
Zapravo, to razmišljam kasnije. U busu samo razmišljam kako ne povraćati.
Stignemo do Bora. Skoro ljubim tlo privatizovane autobusne stanice. Tek kasnije skužim koliko je čudno da može gradska autobuska stanica i biti privatizovana, da samo busevi nekoliko firma smeju tamo pristajati. Prošetamo. Ja kupim lek za mučninu. Bor je kao vremenska kapsula Jugoslavije 60-ih. Čak i neki izlozi izlgedaju kao da nisu mijenjani od tad. U sred glavnog puta su parkirane ogromne mašine iz rudnika. Kolo je veće od moje glave.
Posle radionice Robert želi otići do rudnika da vidimo okop, no ja insistiram da se vratimo na autobusku stanicu, da ne propustimo zadnji bus do Niša. Zapravo, plašim se druge stvari. Plašim se pogledati u kop. Uvijek mi to deluje kao dio zemlje koji mi ljudi nismo trebali vidjeti i kao da ćemo na neki način biti kažnjeni zbog toga što smo zemljinu kožu rascepali.
U busu u povratku s nama su klinci, alternativci iz Bora i Zaječara, koji putuju na Nisomniju, Niški rok festival. Shvatam da je za mene Niš slatko provincijalan, ali je za njih to kulturni centar. Sramim se svog neizgovorenog snobizma.
Radno leto uglavnom provedemo u Nišu i okolini. Jednom putujemo u Požegu i Užice, i tako nakon par meseca u Srbiji sam bila u krajnji sever, istok, jug, i zapad.
Jednoga dana idemo do Zavojskog jezera, ogromno akumulaciono jezero u blizini Pirota. Jarko plava voda vijuga između planina. Izbegavamo prepopularne plaže, jer do nas stižu zvukovi Cece sa razglasa i zvukovi jet skijeva pijanih budala. Uvučemo se u malu travnatu plažicu i postavimo šator. Oduvek sam htela kampirati, ali zbog genetskog poremećaja zglobova koji mi zadaje dosta bola, to je bilo nezamislivo. Ali preko dana mogu sjesti u šatoru i čitati Angelu Carter. Mnoge druge stvari mogu što nisam mislila da mogu ranije: planinariti, veslati, ložiti vatru da pečem kobasice. Previše ima divnih prirodnih mesta u blizini Niša da bi stalno sebi govorila ne.
Prespavamo dan u šatoru. Voda je prehladna za kupanje. Nije loše imati jedan dan mira.
Dolazi avgust. 3 meseca već formalno živim u Srbiji, ali i pre toga sam često boravila po Nišu. Imam svoj najdraži roštilj (onaj preko puta tvrđave) i svoja najdraža mesta za šetnju, ali još uvek se nisam sama vozila javnim gradskim prevozom.
U mojoj boravišnoj dozvoli piše datum kada je Niš prestao biti grad koji posećujem i postao grad gde živim. Ne znam ako je pošteno raditi putopis za mesto koje je tokom pisanja putopisa, postalo mesto gde živim. Kada prestaneš biti putnik, a postaneš domaćin? Po meni, putnik si dok nalaziš nove stvari u svom mestu, a toliko toga još ne znam u Nišu.
Prvi osećaj da sam se malo “udomaćila” stigao mi je avgusta, kad je krenuo Nišvil. Dolazi moja drugarica Vesna i ja bez razmišljanja upadam u ulogu virtualnog vodiča. Preporučujem kafanu i moj najdraži stejdž na festivalu. Ona mi kaže da izgledam sretno. Po prvi put skontam da to možda i jesam.
Nišvil, uz sve njegove probleme, je oličenje svega što mi se najviše sviđa u Nišu. Diverzitet i povezanost muzičke scene - zapravo dobar dio festivala provedem na stejdž prijatelji Šabana Bajramovića, posvećen romskoj glazbi. Pristupačnost festivala, jer većina stejdžova su besplatna. Godinu pre toga, išla sam na Zagrebački INMusic i žena koja mi je isprintala kod u print shopu mi je ispričala kako sedi na svom balkonu da bi čula muziku sa festivala, jer karte su preskupe za nju. Pozdravljam se sa poznanicima koji su deo Niške kulturne scene, gde svako radi barem 3-4 stvari (organizatori koncerata, fotografi, muzičari…). Sviđa mi se ta DIY atmosfera. U Nišu ako želiš da nešto postoji, pokreneš to sam. Nema kukanja kako nismo Beč.
Možda nisam još domaća, ali zato sam već lokal-patriota.
U novembru ugostim svoju prvu gošću u mom stanu - moju majku. Nisam je videla godinu i po dana. Ona je nervozna jer prvi put putuje sama u zadnjih 25 godina. Kaže da se osećala bolje kad smo mi kao deca bili s njom, iako smo joj stvarali mnogo posla. Barem je imala s kim da priča po putu.
I ja sam nervozna, ali ne znam zašto. Prođe mi kad se zagrlimo na aerodromu u Beogradu. Tek sad saznam da je počela nositi naočare stalno, ne samo za čitanje.
Prvi dan, nas dve idemo zajedno do Beograda. Vodim ja da vidi svoju drugaricu iz djetinjstva, koja je zapravo neka naša dalja rođaka. Nisu se videle skoro 40 godina. Teta Mirela je dete vojnog lica iz JNA i žene koja je iz komšijine kuće u našem selu u Istri. Njena majka je 50-ih godinama radeći u Rijeci upoznala svog oficira i s njim se selila po Jugoslaviji. Svakog leta je dovela svoju decu u rodno selo. Tako je moja majka iz te udaljene istarske selendure iz koje pre odlaska u New York nije ni mrdnula, imala drugove u Srbiji.
Teta Mirela čeka nas na stanici. One plaču. I ja plačem iako sam tek upoznala ženu. Ipak ne prošetamo Beogradom, jer mnogo toga se treba ispričati. Sednemo na kafu, da se nekako sklope 40 godina u jedno popodne. Ja većinu vremena šutim. Ovde sam samo facilitator, čudan način kako da se sretnu opet dve prijateljice/rođakinje.
Mama provede još para dana u Nišu sa mnom. Ja već znam grad dovoljno dobro da joj napravim personalizovanu turu. Šetnja po tvrđavi, uz obaveznu pauzu kod botaničke bašte gde ima stari jugoslovenski grb izložen iz nekog razloga.Saborna crkva, koja je bila mamin drugi ulazak u pravoslavnu crkvu. U pešačkoj zoni, mami je zanimljivo da su još opstali mali dućani i stare Jugoslovenske marke poput Planike. Popnemo se gore na Bubanj zbog pogleda i spomenika. Slikamo se mama i ja ispod tri pesnice. Jednoga dana nas Robert vozi u Medijanu, iskop vile za koje gradske vlasti tvrde da je pripadala caru Konstantinu, ma da arheolozi ne dele njihovu sigurnost. Ja napravim neku turu koristeći ono što znam o Rimljanima iz jednog predavanja na faksu i malo bolje to izvedem nego službeni vodiči.
Svaki dan idemo u neku poslastičaru. Ja sam napravila listu unapred jer znam da mama ima baš “sweet tooth.” Obožava jesti slatko iako joj se to uopće ne poznaje, jer je sitna žena (dok se ja za vreme njenog kratkog poseta ugojim par kila).
Naletimo i na par problema. Mami užasno smeta dim od cigara zbog njenih migrena, ali svest o tom problemu nije stigla u Srbiju, gde se još uvek puši u svakom lokalu u gradu. Želimo je voditi u tradicionalnu kafanu, ali novembar je i uveče je prehladno sedeti napolje. Na kraju Robert zove svoju omiljenu kafanu, Našu Kuću. Oni nam rezervišu sto u manjem kutku kafane i naprave neformalnu nepušačku zonu. Mama je oduševljena roštiljem i jeftinim cenama u usporedbi sa New Yorkom. Nagovaram je da mi pomogne da dovedem brata u poset, pošto je on pravi mesožder u porodici.
Vozimo mamu u Hrvatsku, da provede ostatak svog godišnjeg odmora kod svoje majke, moje none. Ostajem u Istri samo par dana. Onda moram pospremiti stan u Zagrebu kog sam zadržala par meseca ako se slučajno ne uspem uklopiti u Srbiji. Nemam više kamen oslonac u Hrvatskoj nakon što predam ključeve gazdarici. U Istri mi je porodica i naše selo mi je bilo mesto gde sam se najbliže osećala kući. Ali više nije tako. Niko mi ništa ne kaže, ali osećam kako me gledaju. Kao da ne pripadam više ovde. Time što sam u vezi sa Romom i odlučila se preseliti u Srbiju označila sam svoje nepripadanje. Nisam se držala stare hrvatske teze da Hrvatska automatski mora da bude bolje od bilo čega istočnije.
Pazim što kažem, da mi ne pobegne ekavica.
Ne znam više tko sam. Šale se Robertovi prijatelji kako sam srpska snajka i ubrzo ću postati prava Srpkinja. Ali ja ne želim da se utopim u dominantu grupu i da izgubim identitet (pa nisam ni prava srpska snajka jer verenik mi nije Srbin). Granice hrvatstva su toliko uske da su me istisnule. Nema veze što sam krštena, sve obrede odradila u katoličkoj crkvi i oba roditelja su mi Hrvati. Taj identitet traži više, ideologiju u koju ne verujem i odstupanje od vrednosti (i osoba) koje ne želim dati. Na kraju ću se identifikovati kao Jugoslovenka. To je nacionalnost koja je vezana za državu koja ne postoji više, koja ne može tražiti ništa od mene.
Кад након овог пута пређем српску границу, осећам се као да идем кући по први пут, те овде ѕавршавам свој путопис јер нисам више на путу.